Popravila je nabore svoje haljine i namjestila se udobnije na klupi. Pogled joj je šarao površinom bistrog jezerca kojim su klizili labudovi, ponosno uspravljenih elegantnih vratova. Nije ih skoro ni primjećivala, misli su joj bile negdje drugdje. Povremeno bi okrenula ljupku glavicu i stresla njome da s očiju makne smeđi pramen koji joj je zaklanjao pogled na stazu između drveća. Ova kopča za kosu nije baš dobra, morat će reći guvernanti da joj nabavi bolju.

Dugo je tako sjedila u iščekivanju. Kad se pojavi, željela je izgledati lijepo, poželjno, zamamno, da ne odbije od sebe nečim njegovo ponosno srce. Jer on nije bilo kakav princ, on će izabrati samo neku ravnu sebi. Znala je da ga je dostojna, samo neka joj pruži priliku da mu to dokaže. Znala je da je lijepa ali zadivit će ga ona i drugim svojim osobinama od kojih ne svjetluca samo oko nego i srce. Da je pametna, svi su ju u to uvjeravali. Uvidjet će i da je ponosna kao što princeza i mora biti. Kad ju odvede u svoj dvorac, dokazat će da je čast obostrana.

Možda je malo premlada za udaju ali je spremna. Konačno, lijepi prinčevi ne nalaze se tako lako, ne jašu svaki čas ovim parkom.

Sunce se spustilo na brda, žabe su započele razgovor. Stazica je utonula u sjene, tiha. Nikakvog topota kopita. Izgleda da on ni danas neće proći ovuda. Nije važno, čekat će ga ona i sutra, i preksutra, i koliko god treba. Kad dođe, bit će spremna.

Iz tih misli prenula ju je škripa starih daščanih vrata i nježni tatin glas.

- Princezo, dođi, kupus je kuhan!"

Uznemirile su se patke u mlaki i počele se glasati, a ona je uzdahnula, ustala sa panja, popravila haljinicu da se čim manje vidi zakrpa i krenula na večeru. Ipak je još jednom bacila pogled na stazu koja se gubila u tami između prašnog grmlja i osušenih akacija.